OMNAHAI Trag
. . .
Možda bi mu stvarno trebala reći. Možda bi je Emawho doista mogao razumjeti. Pomisao da bi nekome mogla povjeriti teret koji nosi na duši nikada joj nije pala na pamet. Ali, što ako su Sam i Emawho u pravu. Što ako šutnja doista jest otrov koji grize iznutra?
Drhtavim glasom ona pokuša progovoriti. „Rekao si mi da si bio zao čovjek.“, lice joj je još uvijek bilo sakriveno u rukama. „Znaš li tko je bio Christopher Delarue?“, upita ga ona.
Emawho kruto kimne glavom, ali kad je shvatio da ga ona ne vidi, on reče: „Njegovo pravo ime je Jean Pierre Memsy. On je bio pomagač Michaela Sandersa.“
Kayla se sad sva tresla. Pomislila je da će joj se tijelo razletjeti od emocija. „Znaš li što mu se dogodilo?“, upita ga ona, jedva ostajući donekle smirena.
„Ti si ga ubila u samoobrani.“
Kayla odmahne glavom, a potom zajeca, ali uspije zatomiti jecaje na vrijeme prije nego što se cijela slomila.
. . .
„Kayla, ispričaj mi o noćnim morama? “, reče doktorica Kim, ravnodušnim tonom glasa.
„Ne želim pričati o tome. “
„Dobro. Ispričaj mi onda o najljepšem snu koji si ikada sanjala.“
Kayla suzi svoje tamne oči.
„Ja ne sanjam lijepe snove.“ , hladno će ona doktorici.
„Zar nikada nisi sanjala ništa lijepo? Čak ni prije svega? “
Doktorica Kim je tužnim pogledom gledala kako se jadna djevojčica pred njom silovito muči ne bi li u svoj um prizvala barem jedno ugodno sjećanje lijepoga sna.
„Ima jedan... iz djetinjstva.“, reče Kayla, izgledajući jednako tmurno kao i uvijek.
„Možeš li mi ga ispričati? “
„Čemu? To sad ionako više ništa ne znači. “, zanimalo je Kaylu.
„Udovolji mi. “
Kayla je i dalje bila tiha.
„Što si radila u snu? “
Djevojka je pogledala u strop.
„Letjela sam. “, reče Kayla bez ikakvih emocija.
„Reci mi više. “, zahtijevala je doktorica.
„Bila sam ptica, visoko na nebu. Imala sam sjajno, tamno perje koje je upijalo toplu sunčevu svjetlost. Nitko me nije mogao dotaći tamo gore. Nitko mi nikada nije mogao nauditi, ne dok sam bila gavran. “
. . .
Pierce se nasmije tako glasno da mu je smijeh odjeknuo cijelom prostorijom. „Ne, Angela, ono što ja imam, jest kuću u najhladnijoj zemlji na svijetu, posao koji mogu raditi bilo gdje drugdje i PTSP kojeg se ne mogu riješiti gdje god da odem. Jedino od svega toga što mi je bitno jest prijateljica u nevolji.“
. . .
„Jeste li sigurni da ovo želite učiniti, naredniče Cole? Situacija bi mogla postati vrlo opasna. Da nemate tako debelu vezu u policiji nema te teorije da bi civilu bio dozvoljen ovakav zadatak.“
Kad je čuo što mu je agent Jones rekao, Piercevo se lice namrštilo.
„Prvo i prvo, mali, ja ti nisam nikakav, jebeni civil. Vojnik nikada ne prestaje biti vojnik, posebice ne onakav kakav sam ja morao biti. Drugo, budi sretan što ja idem obaviti ovo umjesto tebe, pa ti možeš lijepo ostati u sigurnosti kombija igrajući igrice na svojem računalčiću. Sad mi daj tu opremu i nosi se odavde.“
Agent Jones je gledao u Pierca pogledom koji je govorio da će svaki čas dobiti kakav bijesni napadaj, ali mali se na kraju samo nasmiješio i definitivno prerevno vojnički odgovorio: „Da, gospodine! Na zapovijed!“
Nakon toga se frajerski okrenuo od Pierca, ostavljajući ga samog pored ogromnog motora s kacigom, pištoljem i ostalom motorističkom opremom. Prošlo je neko vrijeme otkako se Pierce posljednji puta upuštao u ovakvu vratolomiju, ali razmišljao je o tome kao o vožnji bicikla. Kad se jednom nauči, više se nikada ne zaboravlja.
Kad je sjeo na motor, zvijer je glasno zaurlala. Agent Jones ga je promatrao iz neuočljivog sivog kombija gdje su preko kamera na motoru i Piercovoj odjeći motrili njegovo kretanje.
Bilo je negdje oko dva sata ujutro, a sama utrka održavala se na jednoj tajnoj lokaciji, čiji su se organizatori pobrinuli za to da nema policije. Pierce je znao da će se mali Jones zamjeriti mnogim potkupljenim službenicima policije ako ova akcija bude uspješna. Bio je svjestan toga da je glavni cilj policajaca koji ga okružuju uhvatiti Scarfacea i Pax. Pierce se s tim nije pretjerano zamarao. Razlog zbog kojeg je inzistirao na vlastitom sudjelovanju u ovoj misiji bila je Kaylina sigurnost.
Ako policija uhvati Scarfacea i Pax, oni će otići u zatvor na dugo vremena, Scarface duže nego Pax. Bili su gotovo sigurni da će se uspjeti nagoditi s Pax da svjedoći protiv Scarfacea i tako si smanji kaznu. Ono što je policija sa sigurnošću znala o Patriciji Xarxes, iz njezinog prethodnog dosijea, bilo je to da je ona bila odana samo novcu i samoj sebi. tako da nije bilo upitno da će učiniti sve da poboljša vlastitu situaciju, čak i ako je to značilo Scarfaceov pad.
Cesta je na samom ulazu na stazu bila zablokirana vozilima i mrgama prijekog izgleda. Pierce je znao da su oni tu, ne samo zato da propuste sudionike, već i da upozore druge na policiju i da se riješe svih neželjenih znatiželjnika.
Petorica ogromnih muškaraca su ga zaustavila na ulazu. Kad se zaustavio, Pierce je u daljini mogao čuti turiranje motora i škripu kočnica. Uobičajeno šepirenje pred utrku.
Jedan od mrgi mu se obratio: „Čiji si ti?“, upitao ga je dubokim grubim glasom koji je podsjećao na režanje.
Pierce skine svoju kacigu, a umijetni ožiljak koji su mu prikeljili preko cijelog lica i oka izgledao je naprosto groteskno.
Crnac ga je pogledao i zatim rukom dao znak drugima da ga propuste. Kad je Pierce nastavio dalje, nije čuo kako ovaj mrmlja za njim.
„Prokleti Scarsi, ružni su k'o psi. Nije ni čudo da ih se svi boje.“
Kad se približio ostalim vozačima, više ga nitko nije ništa pitao, a on sam nije skidao kacigu, da ga slučajno Kayla ili , onaj mali seronja, Spike, ne bi prepoznali.
„Dobro vozilo, stari, jel poteže?“
Neki klinac mu se iznenada pojavio iza leđa i započeo pričati. Nije izgledao starije od petnaest godina. Jedan dio Pierca nije mogao, a da se ne zapita što je moralo Angeli doći da preseli s Kaylom baš u New York.
Kimnuo je klincu, kako nebi izgledao sumnjivo, ali mali je ionako nastavljao dalje. Piercu je laknulo kad je shvatio da je klinac samo dio publike, a ne vozač. Očito se samo motao oko motora i motorista da im se divi. Pitao se kojoj bandi mali pripada i gdje su mu roditelji.
Dok je razmišljao o tome, pogled mu zapne za novopridošlog vozača. Tip je izgledao jako sitno. Na sebi je imao crveno motorističko odijelo i koliko je Pierce mogao vidjeti, najbolji motor od svih prisutnih.
Pierce nije mogao da se ne zapita koliko tom klincu mora biti godina jer je izgledao još sitnije od onog koji ga je upravo prošao, ali kad je malac skinuo kacigu, Pierce shvati da to nije nikakav dječak, već sama Kayla Raven.
Njena dugačka crna kosa prošarana sjedim vlasima prekrila joj je leđa poput neobičnog plašta. Pierce nikada dosad nije primijetio kako ta djevojka ima egzotične crte lica, kao legendarne domorodačke ljepotice iz filmova. Izgledala je kao da pripada u nekakvu idiličnu šumsku okolinu prepunu cvijeća, a ne u motorističku utrku.
. . .
„Reci mi, Emawho, obećaj mi, zakuni mi se da će se moj otac vratiti! Preklinjem te!“
Emawho je nježno zagrlio djevojku, gledajući je sažalnim pogledom.
„Ah, Kay-nee.“, uzdahne on duboko.
„Obećaj mi! Zakuni se, molim te!“, jecala je Kayla na njegovu ramenu.
Emawho je nekoliko trenutaka pošutio, čekajući da se Kaylanee malo smiri.Želio joj je obećati, želio joj je reći bilo što, pa ako treba i sam otići po Samowahu i dovući ga natrag ovamo samo da makne te suze s njenog lica, samo da je opet vidi nasmijanu.
„Mogu ti obećati samo ovo, dušo, tvoj otac će učiniti sve što je u njegovoj moći da se vrati natrag svojoj obitelji. Njemu je jednako teško bez nas kao što je i nama bez njega i zato vjerujem da će učiniti sve što treba da nam se vrati.“
Kayla je ponovno zajecala, a njene suze su poput malenih potočića potekle niz Emawhovu košulju.
„Ali ti to ne znaš, zar ne? Ti ne znaš hoće li se vratiti? On, Tehekea, Nwana. Ne znaš hoće li itko od njih preživjeti.“
Emawho sklopi oči. I njega je boljela pomisao na to da će možda zauvijek izgubiti članove svojeg plemena, svoje obitelji.
„Oprosti.“, tiho će Kayla. „Nisam razmišljala. Sva sam se rasula jednostavno ne znam više što da...“
Ni ne stigavši uhvatiti zrak Kaylanee odjednom shvati da su Emawhove usne ravno na njezinima. Njegova kretnja bila je tako brza da nije niti primijetila kada je i u kojem trenu spustio glavu da je poljubi.
Bio je to njen prvi poljubac. Nikada je nitko, pa čak ni Michael, nije poljubio. Na neki je način smatrala svoje usne svetinjom, ne dopuštajući ikome da ih oskvrne. One su bile još jedino netaknuto, jedino čisto na njoj i sad joj je i to oduzeto, bez njene volje, bez njenog pristnka.
Potpuno se ukočila od šoka.
Emawho se također ukočio, zaprepašteno je gledajući. „Oprosti.“, promumlja on. „Nisam htio. Ne znam što sam... Sve me tako pogodilo. Ja... oprosti.“
Nije više mogao ovo podnjeti. Nije više mogao tajiti, a znao je itekako dobro da joj još ne može reči. Zašto je to učininio? Zašto ju je poljubio kad je znao da još nije spremna? Naravno da još nije spremna! Proklinjao se zbog svoje vatrene nepredvidljivosti.
Kaylanee ga je i dalje promatrala očima raširenim od straha. Lice joj je još uvijek bilo mokro od suza.
On je nježno uzeo njene ruke u svoje, bojeći se da ona ne ustukne od njegovog dodira. Ali nije, stajala je i dalje na istom mjestu izgledajući kao da ne može pojmiti što se to upravo dogodilo.
„Ja sam ti obećao, Kaylanee, bit ću ti sve što poželiš. Molim te oprosti mi zbog ovog. Jednostavno nisam znao što učiniti da odagnam tvoju tugu. Nikada te ne bih želio povrijediti. Ti moraš znati da si mi sve na svijetu. Ti si razlog zbog kojeg postojim. Ja sam tvoj štit, malena i čak i ako nikad ne poželiš da ti budem više od toga, ja ću te i dalje čuvati i biti uz tebe jer mi je tu mjesto.“
Kayla tad pogleda čovjeka pred sobom. Prisječajući se prvog susreta s njim. Ona je bila skočila s mosta, a Emawho ju je uhvatio. Što joj je ono bio rekao: „„Ne! Kaylanee Raven, nikada ti neću dopustiti da si oduzmeš život! Ne dok ima toliko toga, zbog čega se isplati živjeti!“
Gledala ga je i razmišljala, što ona zapravo zna o njemu. Zna da je imao užasno djetinjstvo, kao dječak, njegov otac, moćnik vode poginuo je, a kad je Emawho zadobio element vatre nehotice je spalio kuću u kojoj je živio i svoju majku u njoj. Nije si mogla niti zamisliti koji je pakao proživljavao zbog toga. Znala je da ga je Sam uzeo pod svoje, ali ogorčen na svijet Emawho je krenuo putem tame. Nije mogla da se ne zapita.
„Emawho,“, blago će ona, zvučeći kao da se ništa od ovog ranije nije dogodilo. Kao da je nije upravo poljubio. „Zašto si se odlučio vratiti natrag? Zašto si prestao biti zao?“
Emawho osjeti kako se u njemu nakupljaju emocije. Toliko toga joj je želio reći. Pravu istinu. Bilo mu je već dosta tajni i zakletvi, ali znao je da ne može, ne još.
. . .
Kad su je odveli u bolnicu na Omnahai rezervatu da vidi Emawha bila je sigurna da je nemoguće da je ono što vidi živ čovjek.
Sam nikako nije želio da ga vidi u takvom stanju, ali Kayla je inzistirala i nije popuštala. Rekla mu je da je nije briga koliko je strašno, ona ga mora vidjeti. Nije znala zašto je ta želja u njoj tako stravično jaka, ali Sam ju je nekako ipak razumio.
Emawhu je cijela lijeva polovica lica bila oguljena tako da su mu negdje bili vidljivi samo mišići lica bez kože koji su se neprestano punili krvlju. Nedostajalo mu je i lijevo oko, a cijeli kapak mu je bio otrgnut.
Njegov snažan torzo bio je otvoren, razrezan i izboden sa svih strana. Jedan dio unutarnjih organa bio mu je jasno vidljiv, kao na operaciji. Obje noge su mu bile slomljene, a na jednoj je nedostajao dio stopala. Uopće nije ličio na sebe.
Kayla nije razumjela, kako je moguće da je još uvijek živ s takvim ozljedama. Suze koje nije bila voljna isplakati da pomogne sebi sad su bespomoćno klizile niz njeno lice.
„Objasni.“, ona će Samu promuklim glasom.
Sam uzdahne. Bilo mu je užasno dovesti Kaylu ovamo da vidi Emawha ovakvog, pogotovo nakon svega što je i sama preživjela.
„Emawho je Omnahai ratnik najvišeg stupnja. Gotovo je neuništiv. Ove ozljede su teške, ali oporavit će se.“
Sam je neko vrijeme šutio, a onda reče tihim glasom: „Bila je to stupica, znali su da ću poslati Emawha i tamo ga je dočekalo mnoštvo neprijatelja. Imamo sreće što je uopće izdržao dok smo Tehekea i ja došli.“
Kad je to izrekao, Samovo se lice izmijenilo. Izgledao je kao da se kaje. „Žao mi je, Kaylanee. Emawho i ja smo trebali biti pametniji. Trebali smo vjerovati tvojem predosjećaju. Mislili smo da se samo brineš, ali ja sam trebao shvatiti da je to ozbiljnije. Samo zato što nisi provela svoj život s plemenom, ne znači da imaš slabije predosjećaje od nas ostalih. Trebao sam to shvatiti ranije.“
Kayla se jedva suzdržavala da ne započne jecati. Pogledala je Sama ravno u oči i izrekla svoje sumnje na glas.
„Ja imam sjećanja, Sam. Sjećam se Emawha iz vremena kad sam bila djevojčica, a i sjećam se tebe. Emawho je i tad bio odrastao čovjek, a ni tvoje se lice nije niti najmanje promijenilo!“
Sam pogleda svoju kćer. Kako je mogao ikada pomisliti da je ona bila premalena da ga se sjeća Morat će joj reći. Znao je da je svakom novom pojedinošću sve više zastrašuje, ali bolje je da zna, nego da sama stvara stravične zamisli u vlastitioj glavi. On je bio itekako svjestan da mozak može dobrano izokrenuti sliku i natjerati čovjeka da vidi samo tamu pred sobom.
. . .
„Davno, još dok sam bio stvarno pravi mladić. Tek kad me je Gavran izabrao da postanem to što sam danas, zaljubio sam se u djevojku.“
Kayla je shvatila da uz riječ djevojka, dolazi mnogo predivnih atributa, koje Sam nije iznosio iz poštovanja prema sadašnjoj ženi.
„Ime joj je bilo Nhawahe, to znaći Jutarnje Sunce, i bila je poput jutarnjeg sunca.“
Kay nije mogla ne čuti Samovo stezanje grla kad je govorio o njoj. Shvaćala je da mu je ta djevojka morala puno značiti kad ju sve te godine, zapravo stoljeća, nije mogao zaboraviti.
„Imali smo kćer i sina, a ja sam onda još bio jedini moćnik u plemenu.“
Sam je dugo šutio, a kad je ponovno progovorio, glas mu je bio poput slomljenog stakla.
Bio sam pozvan od drugih plemena da im pomognem s njihovim nevoljama. Bio sam željan izazova. Želio sam svima dokazati snagu pa kad bi me pozvali negdje išao sam. Nisam želio čuti Nhwaheino moljakanje da ostanem s njom i s djecom.
Jednom sam se vratio, a tamna bića napala su moje pleme. Ratnici su ih odagnali tek neolicinu, a ja sam stigao srećom na vrijeme da suzbijem ostale i otjeram ih. Mnogi su Omnahai poginuli pri tom napadu. Nhawahe, moj sin Sotu, i moja malena kćer Tane ležali su mrtvi u lokvi od krvi ispred našeg šatora.“
Kayli se također grlo stegne. Gotovo je mogla osjetiti očevu tugu, koja je nekako postala i njezinom vlastitom. Osjećala je kako u sebi oplakuje svoju davno minulu braću i očevu prvu ženu.
„Tako mi je žao, Sam.“, iskreno će Kay, ne znajući što da drugo kaže.
Sam nije Kayli ispričao ovu priču bez razloga. Želio je da njegova kćer shvati. Da uvidi zašto je tako silno želi zaštiti.
„Zar ne shvaćaš, Kaylanee. Kad je tvoja majka otišla i odvela te bilo mi je kao da se sve ponovno događa. Opet sam otišao u pomoć drugima, a moja vlastitia obitelj je trpjela zbog toga. Sve što se tebi dogodilo, dogodilo se zato jer ja nisam bio dovoljno dobar otac i muž. Da sam objasnio tvojoj majci ranije, ona ne bi tako burno reagirala, a cijeli tvoj život bi bio drugačiji.“
Kayla tad napokon shvati nešto što je trebala shvatiti davno prije. „Sam, to nije istina. Slušaj me. Život nije nešto što mi možemo kontrolirati. Život nam se jednostavno događa i dobre i loše stvari, poanta je samo u tome kako se nosimo s tim.
. . .
Kayli je večer definitivno došla prebrzo. Bila je potpuno premorena. Cijelo popodne je pomagala Lucy oko spremanja kuće i pripremanja večere, tako da kad se nakon jela napokon povukla u svoju sobu, shvatila je da više nema snage nizašto. Njena najveća želja je bila da se samo svali u krevet i prestane razmišljati o biločemu, pogotovo ne o svim onim strašnim stvari ma koje je danas saznala, pa čak ni na to da joj vlastiti otac nije u potpunosti ljudsko biće. Samo se željela odmoriti i dobro naspavati ali nije si to mogla dopustiti. Iako je sad znala da svi u ovoj kući suosjećaju s njom zbog svega što proživljava i dalje si nije mogla zamisliti kako remeti miran san blizanaca svojim nekontorliranim vrištanjem u snu. Sjela je na stolac i ponovno u ruke uzela novu knjigu. Nije imala pojma koliko je puta pročitala prvu rečenicu, pokušavajući je shvatiti, dok joj, napokon, glava nije klonula na prsa. Njena duga crna kosa zasjenila joj je oba obraza. Predivne tamne oči sklopile su se, i Kaylanee Raven je duboko dišući, utonula u miran san. Noćni povjetarac igrao se sa zavjesom na Kaylinu prozoru tjerajući je da leprša, sve dok se kroz prozor nije provukao ogroman muškarac bakrene kože. Jedan pogled na Kaylu mu je bio dovoljan. Prišao joj je blizu tako tiho da mu unatoč njegovoj veličini nije bilo moguće čuti korake. Nježno i oprezno podigao je djevojku na svoja snažna prsa. Gledajući je tako smirenu i spokojnu, duboko je uzdahnuo, a potom šaptom progovorio: „Jednog ćeš me dana naći da te ovako držim i više se nećeš bojati ni mene ni bilo koga drugog.“ On polegne Kaylu u krevet i pokrije je ručnorađenim pokrivačem koji je Lucy sašila i ukrasila perlama. Kad je to učinio, Emawho provede nekoliko trenutaka samo gledajući u usnulu djevojku, a potom se nježno sagne nad nju i lagano joj usnama okrznečelo.Tad ustane i ispravi se, te se ponovno vrati istim putem kojim je i došao. „Spava li?“, upita Sam Emawha blagim glasom, dočekavši ga na trijemu. Emawho se nestašno nasmiješi, kao dječak uhvaćen u krađi kolača.
. . .
„Mama.“, obratila se majci svojim mrtvačkim glasom. „Je li to istina da je trener Cole mrtav zbog mene?“
Angela, još uvijek prestravljena, pogleda u svoju kćer s kojom je u posljednje vrijeme jedva razgovarala. „Ne, Kayla. Pierce je nestao, nije mrtav.“
Po prvi put u dugo vremena Kayla pogleda svoju majku ravno u oči, očajnički podsjećajući Angelu na malenu, nevinu djevojčicu kakva je nekoć bila. Malenu Kaylu koja je molila mamu da joj otjera čudovišta iz ormara.
„Ali, on je sudjelovao u utrci zbog mene, zar ne? On je bio na motoru iza mene, onom koji je pao u plamen?“
Iako je Kaylin glas i dalje bio mrtvački hladan, Angela nije mogla, a da ne čuje lagano podrhtavanje koje bi nekomu, tko Kaylu možda nije tako dobro poznavao, zasigurno promaknulo.
„Dušo, ti nisi kriva zbog onog što se dogodilo Piercu. Ako je netko kriv, onda sam to ja.“
Kayla je duboko uzdahnula, zvučala je kao da joj i samo disanje stvara napor. „Ne mama. Nisi ti.“
Angela je željela reći još nešto, pokušati utješiti svoju kćer, ali više nije znala kako. Nije znala niti kako utješiti samu sebe. Nije imala pojma kako će se ona i Kayla izvući iz ove nove boli u koju su upale, a ako je ono u što je Angela sumnjala istina, onda će se stvari samo još više zakomplicirati.
Sve je to bilo previše za nju. Željela je biti jaka, ali više nije imala snage. Više nije mogla izigravati nekog tko nije. Suze su ju potpuno savladale. Plakala je u tom taksiju kako nije plakala od onog dana kad su Kaylu dovezli u bolnicu.
Kayla je gledala majčinu patnju, znajući da ju je ona uzrokovala. Ono što je rekla Pax i Benjaminu prvog dana kad su se upoznali obistinilo se. Angelin život sunovratio se u pakao, samo zato jer Kayla nije znala kako izaći iz vlastitog pakla. Kayla je upropaštavala i sebe i svoju majku.
Mislila je da je ubila Pierca koji ju je pokušao spasiti. Pitala se hoće li tako ubiti i svoju majku. Znala je što mora učiniti. To joj je bila još jednina šansa. Nadala se samo da je Angela neće slijediti na tom putu. Nadala se da će je uspjeti preboljeti, i tko zna, jednog dana okrenuti novi, svježi list. Napisat će joj kratku poruku, da zna da joj je to posljednja želja. Ništa joj drugo nije više preostalo. Svaka želja za životom danas je potpuno utrnula u Kayli Raven.
Kad su došle doma, iz hodnika su čule da im zvoni telefon, ali baš kad je Angela primila slušalicu da se javi, zvonjava se prekinula. Angelu ionako nije bilo briga. Jedine vijesti koje su sad mogle primiti bile su da je pronađeno Piercovo tijelo, a to se Angeli nije željelo slušati. Tuga u njoj je bila tako golema da je mislila da će se raspoloviti od bola.
Kayla je još uvijek stajala na dovratku gledajući ravno u svoju majku. Kad je Angela podigla pogled, oči su im se susrele. Ne skrečući pogled s maminih očiju Kayla priđe vratima svoje sobe, a kad ih je otvorila, ona reče: „Volim te mama. Nisi ti kriva.“
Prije nego što je Angela stigla išta odgovoriti na kćerine riječi, Kayla je ušla u svoju sobu i zatvorila vrata za sobom, zatim se začuo još samo zvuk zaključavanja brave. Angela se nije zbog toga zabrinjavala. Kayla je uvijek zaključavala svoja vrata.
Prošlo je gotovo pet godina otkako joj je Kayla rekla da je voli.
„I ja tebe volim, moj maleni anđele.“ , prošapće Angela za sebe.
Tog trena se prisjetila doktorice koja joj je stavila njenu kćer u naručje odmah poslje poroda. Već je onda bila prava ljepotica, najljepše dijete koje je Angela ikada vidjela.
Više nije mogla izdržati. Srušila se na koljena i započela jecati. Obujmila se rukama oko trupa, ne mogavši više uopće doći k sebi. Grcala je u suzama, potpuno slomljena. Nije mogla zamisliti da bi se ikada više mogla sabrati u cijelu osobu.
Odjednom su njeno tijelo obavile snažne, tople ruke koje nije osjetila oko sebe više od jedanaest godina. Kad je udahnula, u svojem zagušljivom njujorškom stanu, zapahnuo ju je miris svježine, šume i drveća. Nije mogla vjerovati da je ovo stvarno. Morao je biti halucinacija. Nije bilo druge.
Snažan muškarac podigao ju je u naručje i odnio do dvosjeda, ondje ju je posjeo sebi na krilo kao da je lutkica i rekao joj utješne riječi koje ni nakon jedanaest godina nije mogla zaboraviti.
„Hajde, hajde, malena Angie, svaka tuga ima lijeka, ako znaš gdje tražiti.“
Čuvši to, Angela je još jače zaplakala. Nije se više mogla smiriti. Nije znala kako ju je pronašao, ali morala mu je reći. Morao je znati.
„Tako mi je... žao, Same. Tako mi je žao. Za sve sam ja kriva. Uplašila sam se onog što nisam razumjela. Bojala sam se onog u što bi se Kayla mogla pretvoriti. Sve mi se to činilo tako strašnim da sam pobjegla.“
Sam je samo nastavio zibati Angelu u umirujućem ritmu, čvrsto je držeći u naručju. „Ššš, mala, Angie, sve znam. Emawho mi je sve ispričao. Nisi ti kriva, nisi mogla znati.“
Kad je čula da joj Sam s takvom lakoćom oprašta što je uništila život njihove kćeri, Angela je pala u još veći očaj. „Ne, Sam. Ja sam kriva! Trebala sam ostati s tobom, pokušati shvatiti!“
Sam odmahne glavom. „Bila si upravu, Angie. Ti i ja smo dva različita svijeta, ali Kaylanee ne spada u ovaj svijet, ovaj svijet će je uništiti. Moraš mi je vratiti Angie, dok joj još uvijek mogu pomoći.“
Iako je Angela dobro znala što znače njegove riječi, bila je svjesna da u ovom trenu više ne smije misliti na sebe. Previše je grešaka činila u životu i za svaku od njih Kayla je ispaštala više od Angele. Ako je postojala ikakva nada da Kayli ikada postane bolje, onda je to ta da je pusti da ode sa svojim ocem. Sada joj je još samo on mogao pomoći.
Angela se pokuša sabrati. Nije se željela odvojiti od Sama. Sada je potpuno shvaćala vlastitu glupost. Godinama ga se bojala kao da je čudovište, ali on je zapravo uvijek bio njena sigurna luka. Sad dok ju je grlio, ponovno je osjećala onaj osjećaj potpune sigurnosti koji je nekoć imala dok je kao mlada djevojka bezbiržno ležala u njegovu naručju, prije nego što je saznala pravu istinu. Istinu, koja ju je tako prestravila da je uzela svoje dijete i pobjegla glavom bez obzira. Istinu, za koju je sad bila svjesna da nije ništa drugo do prirodni dio onoga što Sam jest.
Nježno se odvojila od njega, ali još uvijek ga držeći za ruku. Drugom rukom je pokušala obrisati suze sa svojeg lica. „Učinit ću sve, Sam. Sve, samo da joj pomognem. Učinila sam ti veliko zlo prije jedanaest godina. Možda je ovo kazna koju sam zaslužila za sve to, ali Kayla nije ništa kriva. Ona zaslužuje bolje od toga.“
Sam svojom golemom rukom obujmi Angelin obraz i svojim se tamnim očima zagleda u njene. „Spasit ću ja našu kćer Angie. Obećajem ti to, a ti znaš da Samowaha nikad ne krši svoje obećanje.“
Dok su tako gledali jedan u drugog, potpuno iznenada zazvoni telefon, prepavši Angelu na mrtvo ime. Još uvijek ne vjerujući da je Sam doista u njenom dnevnom boravku, Angela ustane i dođe do pulta u kuhinji gdje je stajao telefon. Bojala se podići slušalicu, ali Sam joj je tada neočekivano kimne glavom, kao da zna tko je s druge strane.
„Halo?“, javila se Angela.
„Dobro večer, jesam li dobila gospođu Angelu Casey?“, začuo se ženski glas, neobičnog naglaska, s druge strane.
„Jeste.“, kratko odvrati Angela.
„Ovdje doktorica Zorica Petrović iz bolnice Sv. Josipa. Gospodin, Pierce Cole je hospitaliziran kod nas. Rekao nam je da vas nazovemo.“
„PIERCE!!!“, zaprepašteno uzvikne Angela. „Pierce Cole! Je li dobro?“
„Gospodin Cole je bio u požaru, na sreću netko ga je izvukao i doveo u našu bolnicu. Zadobio je razne opekline i ima potres mozga, ali stanje mu je stabilno. Zvali smo vas ranije danas, ali nitko se nije javljao.“
„Nisam bila kod kuće.“, rastreseno odvrati Angela koja nije mogla vjerovati Piercovoj ludoj sreći. Ona sama je bila presretna.
„Da obavijestim gospodina Colea da ćete doći?“, upita doktorica službeno.
„Da, svakako. Odmah krećem u bolnicu. Rekli ste Sveti Josip, da, da znam gdje je to. Hvala vam puno doktorice, vidimo se uskoro.“
„U redu gospođo Casey, vidimo se onda, doviđenja.“
„Doviđenja.“
Angela je bila izvan sebe od sreće i tek kad je ponovno pogledala prema Samu, opazila je da se on smješka. Čuda su se uvijek događala u njegovoj blizini.
„Jesi li ti...?“
Sam odmahne glavom, a onda popustljivo reče: „Ne, nisam ja, Emawho je.“
Angela sklopi oči, ovaj put ispunjene suzama radosnicama. „Hvala ti, Sam. Hvala vam obojici.“
Sam je samo zakimao glavom, kao da nije učinjeno ništa posebno. On je uvijek bio skroman.
„Kayla!“, poviče Angela prema vratima od Kayline sobe. „Kayla, dušo, molim te otvori. Upravo su zvali iz bolnice. Pierce je živ, Kay! Živ je dušo.“
Iz sobe nitko nije odgovarao.
Sam stane do Angele i pogleda je. Imao je zbunjen i zabrinut izraz na licu. Duboko je udahnuo punim plučima, a zatim ozbiljno promrmlja. „Kayla nije u svojoj sobi, Angela.“
Angeline oči se ispune panikom. „Oh, Bože, ne! Kako sam mogla biti tako glupa, Sam. Rekla mi je da me voli. Pet godina mi nije rekla da me voli!“
Sam nije čekao da mu se kaže, šakom je razvalio vrata od sobe svoje kćeri, a prva stvar koja mu je zapela za oči bio je prozor otvoren prema požarnom stubištu, a zatim je ugledao cedulju na radnom stolu.
Angela je također ugledala komadić papira, na inače neljudski čistom i urednom Kaylinom radnom stolu. Na papiru je pisalo:
Mama,
Nisi ti kriva. Ja sam. Ne mogu se više nositi s ovim. Ne želim da propadnemo zajedno. Molim te započni iznova. Ako me voliš, molim te živi za mene. To je sve što želim.
Volim te. Uvijek ću te voljeti.
Pročitavši posljednju poruku svoje kćeri, Angela osjeti da propada u nemilosrdan ponor užasa koji je tako dugo izbjegavala iako je znala da će doći čas kad će ih obje povući.
Ništa se nije promijenilo. Pierce je bio živ, ali on joj nije mogao vratiti njeno dijete. Sam je opet bio tu, ali čak ni on nije mogao pronaći Kaylu takvom brzinom. Nitko više nije mogao učiniti ništa. Kayla je bila izgubljena zauvijek.
Ponovno na mostu. Ovaj put malo većem, višem i zasigurno smrtonosnim. Kayla je ovog puta bila sigurna u sebe. Svijet oko nje se odavno srušio, a ona nije bila ništa više od ruševine koja čak nema više ni umjetničku vrijednost, već samo stoji zaboravljena od sviju, trpeći najgora nevremena, iz dana u dan, iz godine u godinu. U tri godine, otkako se zlo s Michaelom i Christopherom završilo, nije postojao dan u kojem bi ona poželjela živjeti. Živjeti punim plućima kao što je to činila prije tragedija u svojem životu. Vrijeme za nju nije imalo smisla.
U svojoj glavi, ona nije bila slobodna od svojeg mučitelja. Njena majka je samo patila uz nju, a sada je i Pierce bio mrtav zbog nje. Sav smisao u životu joj se izgubio, a riječ smrt, postala joj je slatka na jeziku i u mislima kao jedina stvar koja ju može osloboditi patnje i boli s kojom se svaki dan i svaku noć mora nositi.
Jedino čega se Kayla sada bojala, jest to da će svojim činom obilježiti i život svoje majke, ali mora postojati granica do koje jedno biće može trpjeti za drugo. Godinama je šutjela i trpjela Michaelovo mučenje, čuvajući tako majčin život, a za nju se ništa nije promijenilo. Ona je još uvijek bila zarobljena u lijesu ispod zemlje, jedva dišući dok se previja u bolovima oderane kože. Nadala se da u ovoj dubokoj vodi koja je tekla ispod nje, nikada neće pronaći njeno tijelo, da ga nikad neće zakopati. Radije neka ga ribe pojedu.
Bilo je to to. Tren u kojem je bila sigurna da ide k svojem oslobođenju od boli. Michael se pobjednički smijao u njenoj glavi. Napokon, njena smrt je bila njegova pobjeda. Nema veze. To sad ionako više nije bilo bitno.
Kayla koja je dosad samo stajala na rubu ograde mosta, dok je noćni povjetarac lepršao oko nje, mrseći joj dugu, crnu kosu, sad je zakoračila u prazno, potpuno spremna, potpuno željna smrti koja donosi olakšanje.
Sila teža ju je povukla prema dolje, ali nešto joj se zakvačilo za ruku. Ne nešto. Netko ju je čvrsto primio za ruku koju je pri padu podigla u vis i držao je na samom rubu mosta.Ogromna prilika muškarca podigla je razočaranu Kaylu gore. Bio je to najkrupniji indijanac kojeg je ikad vidjela. Izgledao je nekoliko godina starije od nje, kratke kose i očiju tako prodornih da je Kayla na tren pomislila da joj čitaju misli.
„Ne! Kaylanee Raven, nikada ti neću dopustiti da si oduzmeš život! Ne, dok ima toliko toga, zbog čega se isplati živjeti!“
photo credits: http://pixabay.com/en/bird-crow-dark-flying-raven-379296/
http://pixabay.com/en/native-american-tool-hoe-trowel-58886/
http://pixabay.com/en/man-person-blue-302785/
https://www.flickr.com/photos/katmary/6236630804/
https://www.flickr.com/photos/23165290@N00/12648574504
https://www.flickr.com/photos/cjsmithphotography/6178805650
http://pixabay.com/en/john-stanley-painting-oil-on-canvas-81527/
http://pixabay.com/en/albert-bierstadt-painting-art-94054/
http://pixabay.com/en/wood-carving-man-woman-pair-old-289005/
