„Mamac za lignju“ (dio iz osvrta na knjigu Natali Šarić) 

 

Čitam i ne vjerujem da pod krake jedne lignje može stati 9 plakanja, 9 pjevanja i 9 pokora, kao 27 neumitnih znakova za deveti krug Pakla. Da mi je bar natuknula 6 ustajanja, dodala 6 zora ili 6 zarseitakomoženamjestiti poza pa da izmolim sva 33 kamena krunice i ugledam kraj knjige bez gorčine. Ali ne, Lignja ih je sigurno sačuvala za svoja ranjena koljena ne bi li se zaliječila i napokon smirila. No dobro. Zar su ikomu potrebnija? 

S druge strane, ta je žena kao peškafondo, nazubljena sa svih strana, u dva reda grize i ne popušta. Jadan ti je onaj koji je ispucao treću šansu koju daje. A daje! Može moliti do kraja svijeta, ta je odavno podigla i pozdrav i zid. Ne treba biti oprezan s takvom dušom. Samo istinit. Ona ne voli sladunjavost, to joj i knjige viču, ježi se od srdaca, gadi se nježnosti, jer... ne zna što bi s njom. Kao da ju je netko učio kako je primati! No u tom oporom okusu sebe, ima točno naznačena polja za ljude i neljude. 

Ova je knjiga kardiovaskularni osvrt na sva njezina voljenja. Pretklijetka za odrastanje, pretklijetka za muško, i klijetke za nju, na čijoj su strani proljeća. Pretklijetke kao da su joj direktno spojene na žučnu kesu. Nagrizaju od postanka. Cijede i kisele sve što valja, žderu je neoprostivo, ali su brana za jedru krv, kako bi bar pod starost, staračkom rukom češljala kćerine kose.  

Nije slučajno da mi je Duška rukopis davala na kapaljku. Ta najprije namiri sebe pa onda nas ostale, koji pišemo osvrte. Tako mi je uvalila čitanje prvog dijela – Ikra. Ali samo prvog. Veli, možda ću razumjeti zašto je gruba i kad grubosti nema mjesta. Temelj je to nje – ranjene, gažene, okamenjene. Mogu samo naslutiti te okamine u njoj, prikrivene u mramore i granite, nasumce omotane vapnencem, pješčenjakom, ne daj bože škriljevcem. Zna ona da se paleontolozi ne laćaju velikih zalogaja. Tako najsigurnije čuva sve neisplakano.  

Nakon Ikre, svaka će vam gorčina u ustima imati tvrđi okus i imat ćete vremena i za ono za što ga nikad ne biste trebali naći. S bolnim osvrtom na svoje odrastanje, čeličenje i majkovanje, na vrijeme koje neumitno próđe, ali ostavi traga, Duška gasi sva plakanja, liže rane i ne priznaje vrijeme za kajanje. Ulaže ga u zid – oko sebe ranjive, ispod sebe preživjele, iznad sebe, ne otpisane nego dovoljno čvrste da se na njoj gradi. Svašta i ta ikra porodi. Na vama je odlučiti hoće li vam to biti sjeme kraja ili sjeme početka. Ona je odlučila i svela račun plakanja na 9. 

​

Ovu knjigu moguće je nabaviti  izravno od same autorice!